Gostu moraš sve otrpeti. Jer odakle možeš znati ko ti je prekoračio prag? Čovek poput tebe, ili šumski duh koji je ugrabio ljudsko obličje? Moćni čarobnjak? Ili možda čak i Bog koji je naumio da proveri i ispita svoja čeda na zemlji.
Zapitali ste se kada će na našim prostorima osvanuti knjiga ili film sa ovakvim motivima? Zaštitni krug, poštovanje predaka i prirode umjesto čarobnjaka i patuljaka? Predstavljamo vam Vukodava!
Prva knjiga Marije Semjonove, Labudovi obleću, izašla je 1989. a tri godine kasnije Pelko i vukovi. Danas ova 48-godišnjakinja piše kriminalističko-fantastične romane, a iz njenog pera izašli su još i Valkira, Put labudova, Dva kralja, Vikinzi, Dvoboj sa zmajem... kao i naučno-popularna knjiga Mi, Sloveni, kasnije izdata kao Život i verovanja starih Slovena. Prodaja knjiga iz serijala Vukodav dospjela je do magične brojke od 1.200.000 komada...
Marija Semjonova, ruska spisateljica, radila je dugo u avio-industriji kao inženjer, usput čitajući sve što joj dođe pod ruku i pišući istorijske romane. Jednog dana iznenada zaključi kako epska fantastika obiluje motivima iz nordijske mitologije. I odluči da sama napiše knjigu kojom će pokazati kako i Sloveni imaju šta da ponude.
Ipak, knjigu ne bješe lako napisati. Kako je Semjonova napustila posao inženjera, izdržavala se prevodeći knjige naučne i epske fantastike sa engleskog na ruski jezik. Iznenađena činjenicom da mnogi ruski pisci potpisuju svoje knjige engleskim imenima kako bi bili popularniji, još više se učvrsti u svojoj odluci.
I tako je 1995. godine izašla prva knjiga serijala Vukodav (Волкодав). Uspjeh bješe toliki da ubrzo engleski prevodioci požuriše da prenesu Wolfhound-a svojim sunarodnicima. Slijede još tri knjige: 1997. izdat je drugi dio serijala Vukodav: Pravo na dvoboj, a zatim je uslijedio Vukodav: Alem-kamen i Vukodav: Znamenje numa.
Nakon Semjonove i drugi pisci su se potrudili da nastave serijal, pa tako danas imamo nastavke van tetralogije.
Na našu sreću, gospođa Ružica Rosić jednog dana dobija od svoje sestre Save poklon, Vukodava, i počinje da ga prevodi. I uživa u tome, donoseći nam predivan prevod prva dva dijela, u šta se možete uvjeriti u izdanjima Lagune. Na trećem dijelu prevodilac upravo radi, a sestra Sava će se ponovo posvetiti prepjevu pjesama.
Priča prati Vukodava, nepismeno siroče iz roda Sivog Psa, koji je veći dio života proveo u rudnicima dijamanata. Kada uspije da iz njih izađe, imaće samo jedno na umu – da ubije čovjeka koji je pobio sve ljude iz njegovog sela, a njega samog poslao u rudnike...
Zvuči vam poznato? Junak, siroče, osveta? Slika Konana izbija iz sjećanja?
Ne dajte se zavarati i nastavite sa čitanjem. Jer, ono što je Gospodarica Sudbina namijenila Vukodavu, pokazaće vam da život ne treba shvatiti konačno i jednostavno.
O samom Vukodavu otkrivaćemo polako i šturo, kroz njegova sjećanja i izuzetno rijetke govore o sebi – zanimljiva slagalica koju dobijamo na kašičicu. On na interesantan način stiče prijatelje – spasavajući ih iz smrtne opasnosti. Među prvima su jednako misteriozni Tirion i djevojka zvučnog imena, Nilit. Ipak, jedini njegov nerazdvojni pratilac je Neleteći Miš, biće koje ubrzo postaje omiljen čitaočev lik.
Bogatstvo jezika, slovenski motivi i elementi koje smo zaboravili, blaga doza humora, kao i fino izatkani likovi čine ovu knjigu posebnom. U samom pripovijedanju spisateljica prelazi iz misli jednog u misli drugog lika, prateći njihove reakcije i razmišljanja. Nenametljivo provlači opise života i religije, a bilježi i promjenu tradicije plemena koje stiže u veliki grad.
Ipak, s obzirom na strukturu tetralogije, priča pati od predvidivih raspleta i prekidanja na najzanimljivijem dijelu. Srećom, kod nas su prevedene dvije knjige, a treća je u najavi, pa nećete biti prinuđeni da maltretirate komšiju koji zna ruski ili da se mučite nad elektronskom verzijom. Druga knjiga nastavlja se zanimljivo na prvu, praveći pauzu od dvije godine. O ovom periodu ćete kasnije saznati iz sjećanja junaka.
Iako ćete se naći očarani Vukodavovom moralnošću, istovremeno ste u opasnosti da vam ista poprilično zasmeta. Primijetićete da na našim forumima djevojke često Vukodava nazivaju Kucom, a da momci proklinju Martina koji im ne dozvoljava da vjeruju u ovu priču kao moguću! Ipak, Vukodavova moralnost na stalnom je preispitivanju, i on će se često osjetiti prije kao ubica nego pravednik.
Mora da još nešto onda izdvaja Vukodava od ostalih knjiga? Dakako. To su pjesme, u prepjevu koji uspijeva da prenese rimu i tradiciju ruskih pjesama. Prethode svakom poglavlju, lagano unoseći u vaše srce zebnju ili želju da što prije otkrijete šta se dešava dalje.
Ukoliko niste ljubitelj poezije, sigurno će vam se dopasti opisi borbe. Prenošenje energije protivnika opisano kao kan-kiro, neodoljivo podsjeća na aikido, i opisan utoliko realnije što se sama Semjonova bavi ovom vještinom!
Kao što vidite, nema razloga da se odmah ne bacite na čitanje!
I kako smo svi već primijetili da se danas često filmuju knjige i stripovi, tako ni serijal Vukodav nije izbjegao pažnji filmskih stvaralaca. Central Partnership započeo je snimanje u junu 2004. godine, i već ima završenu montažu filma pod naslovom Vukodav iz roda Sivog Psa (Волкодав из рода серикх псов). Ova kompanija ima i ugovor za snimanje filmova po preostalim trima knjigama tetralogije. Prema posljednjim najavama, premijera se očekuje 2. novembra 2006. godine.
A kao da broj prevoda knjige i 10 miliona dolara za film nisu bili dovoljni da nam predstave svijet Vukodava u punom svjetlu, na tržište je prošle godine stigla i računarska igrica.
Opseg filma je sigurno besprimjeran u postsovjetskoj kinematografiji, tvrde iz Central Partnershipa, s obzirom da do sada nijedan film iz žanra fantazije nije u potpunosti snimljen u Rusiji. Zaista smo svi prijatno iznenađeni filmovima Noćna straža i Dnevna straža.
Režiser Vukodava je Nikolaj Lebedev, koji u saradnji sa Marijom Semjonovom potpisuje i scenario. Ulogu Vukodava tumači Aleksandar Bukharov, a sudeći po reakcijama na forumima, već je prihvaćen od ženske publike...
U ulozi knesinice Jelene gledaćemo Oksanu Akinišinu, kao Nilitu - Evgeniju Sviridovu, a kao Mati-Kanderat Nataliju Varlei. Glavnog negativca, Ljudoždera, igra Aleksandar Domogarov.
Od ostalih tu su Lučezar i Evrih, koje tumače Igor Petrenko i Artiom Semakin.
Scene u prirodi snimane su u Slovačkoj, a one u studiju u Moskvi – gdje je izgrađen set za Galigrad, površine čak 5 km2!
Teaser se još prije nekoliko mjeseci pojavio na internetu, te ukoliko imate kabl, zašto ga ne iskoristiti?
Predstavljamo vam i nekoliko intervjua sa ljudima koji su radili na ovom zaista velikom projektu, dobijenih ljubaznošću Natalije Kjustove iz Central Partnershipa.
Režiser Nikolaj Lebedev o svom iskustvu kaže sledeće:
„Radeći na scenariju za američki film ExLife, iznenada sam shvatio da moram da napravim pauzu i pročitam nešto kako bih se opustio. Prijatelj mi je predložio Vukodava Marije Semjonove. Dobio sam poziv od Central Partnershipa... Napisao sam scenario – na kraju je tu bilo preko 20 verzija. Kada sam se sreo sa Marijom Semjonovom, ona je imala puno pitanja o scenariju i ponekad je znala biti poprilično oštra. Ali naše diskusije trajale su dugo, i na kraju smo se rastali kao saveznici. Neke promjene nisu se desile po mojoj volji, već jednostavno zbog pravila koja postavlja dramski izraz.
Znam da mnoge obožavatelje djela Marije Semjonove muči “devijacija teksta”. Razumijem njihov strah, ali ja tu ništa ne mogu učiniti. Sve u svemu, film i književnost su različite umjetničke forme. Film nije ilustracija knjige, već fantazija na temu koja je predložena u knjizi. Izbacili smo mnoge likove i scene da bismo sačuvali ono što je najbitnije – osjećaj fascinacije i unutrašnje snage priče. Loš film baziran na dobroj knjizi nije nikom od koristi.“
Ljudmila Kusakova, producent-dizajner, govori o građenju Galigrada:
- Da li ste imali iskustva u građenju velikih gradova?
Ovo mi je treći. Izgradila sam Pariz za film Lenjin u Parizu, i staru Moskvu za Konjanik zvani Smrt. Naravno da imam osjećaj za gradsko planiranje, ali svaki grad ima svoje posebne osobine. Galigrad je morao biti napravljen od drveta i sa elementima fantazije, ali ne kao nešto iz bajke.
- Koja umjetnička odluka je oformila ovaj grad?
Set Galigrada ponovo stvara pagansku, predhrišćansku Rusiju. Naš rad na ovom gradu je, pored romana Marije Semjonove, bio baziran i na posebnoj literaturi i arheološkim nalazima. Ali Vukodav je fantazija i mi smo koristili elemente iz skorije istorije, sve što je moglo stvoriti osjećaj da je ovo izvan svakodnevnog života.
- Koje materijale ste koristili za građenje?
Prirodna debla. Bilo je nekoliko putovanja u sela gdje smo razmontirali kuće i škole napravljene od starih debala. Ovi materijali su dali gradu i toplinu i atmosferu.
- Šta je bio najteži dio građenja?
Osjećaj stvarnog života, ulice su morale biti žive. Ako hoćete, napravila sam enterijer grada. Tako postoje bezbrojne uske uličice, prolazi između zgrada, pasaži. Grad mi daje utisak složenih živih kvartova prije nego otvorenog prostora.
- Da li vam je režiser dao precizne zadatke?
Mnogo smo radili zajedno, posjetili Slovačku, Crnu Goru, Bugarsku, Češku, Kareliju i okolinu Viborga tražeći lokacije. I donijeli smo zajedničku odluku da to mora biti Slovačka.
Marat Kim, umjetnički režiser, govori o kreiranju oklopa i oružja:
“Različiti narodi morali su imati različita oružja koja bi oslikavala njihov način života i svakodnevno postojanje, ali i koja su morala odgovarati kostimima. Definisali smo prototip za svako pleme: Galigrađani su bili Sloveni, i tako dalje... a dizajn mačeva, bodeža, lukova, morao je biti izmišljen. Ali smo bazirali galigradsko oružje na slovenskom – mačevi imaju nakrsnice savijene nadolje i izdužena sječiva, a štitovi su u obliku kaplje vode. Ratnici Ljudoždera imaju normansko oružje – ravne nakrsnice, normalne u odnosu na sječivo, i okrugle štitove. Svako oružje ima svoje zakone pravljenja. Tako, na primjer, mač mora biti izbalansiran, sječiva uravnoteženog sa jabukom, ili je težak za upotrebu.
Glumci su imali svoje zahtjeve: mačevi moraju imati kopije u slučaju lomljenja, sječivo se mora uvlačiti unutra prilikom sudara, i tako dalje.
Vukodavov mač bio je poseban zadatak. Prema knjizi, iskovao ga je jedan od herojevih predaka. U filmu mora biti lako uočljiv i prepoznatljiv. Poslije dugog istraživanja odlučio sam da gledam mač kroz oči mitskog kovača. Sječivo Vukodavovog mača ima usadni trn kojim je spojeno sa balčakom. Šta ako je drška načinjena od grančica koje se uvijaju oko mača poput pletenice? Ovo je bila karateristična osobina Vukodavovog plemena. Pri kraju drške, grane se šire poput drveta i obuhvataju završetak u obliku čekića. Nakrsnica se razvila na isti način – srpasta je i povijena nadolje, kao što je bio običaj kod Slovena.”
Specijalne efekte za film radio je Dr.PICTURE Studios. Predstavljamo vam dio intervjua sa supervizorom ovog rada, Viktorom Lakisovom, dobijen ljubaznošću sajta www.cgtalk.ru.
CGTALK: Po čemu je film Vukodav, sa budžetom od 10 miliona dolara, interesantan, i da li će nas zadiviti?
VIKTOR: Savremenog čitaoca je teško bilo čime zadiviti. Čini mi se da je osnovni interes u tome što očigledno, u poznatoj kinematografiji, projekta ovakvog vizuelnog obima i složenosti nije do sada bilo.
CGTALK: U Vukodavu će efekti biti složeniji nego u Noćnoj straži?
VIKTOR: Da, složeniji i obimniji, i što je najbitnije – u drugom žanru. Ovaj je film u svemu bliži fantaziji, a tamo gdje je fantazija, ima i magije, mistike i drugih svjetova.
CGTALK: Da li će još neki studiji raditi na izradi kompjuterske grafike za Vukodava?
VIKTOR: Mislim da će biti još studija, jer posla ima mnogo. Projekat će imati više hiljada planova različite složenosti. Naivno je misliti da se to može uraditi za dati rok u jednom studiju. Na primjer, u našem studiju radimo kompjuterske likove, koje ćemo kasnije morati u nešto da implementiramo.
CGTALK: Recite nam nešto više o finalnim scenama filma. Šta im je prethodilo?
VIKTOR: Nešto prije okončanja montaže filma, režiser je specijalno za nas montirao scene koje u svakom kadru sadrže složene efekte. Na primjer: animaciju, 3D realistične likove, lik Neletećeg Miša, 3D realistične planine i stijene, i oblake. Tako scena koja je blizu kraja filma traje 2 minuta i sastoji se od 54 kadra.
CGTALK: Koje sve programe namjeravate da koristite? Ako budete radili u nekoliko programa, da li ćete imati problema sa integracijom?
VIKTOR: Osnovni programi su SoftImage XSI i Maya, a u bližoj budućnosti planiramo da koristimo i Houdini. Za kompoziciju koristim Nuke i Shake. Za umjetnike, tu je PhotoShop.
U radu je neizbježno koristiti više paketa, jer svaki od njih ima neku jaku stranu. Zato koristim pipeline, što je za mene bilo novo iskustvo.
CGTALK: Od animatora i modelara kojih u CG-u ima pedeset, koliko njih je radilo na projektu?
VIKTOR: Ja, kao “praktični doktor”, mnoge stvari sam radio sam. Nemoguće je pravilno organizovati posao ako ne znaš proces iznutra. Bez obzira na to što je u svoje vrijeme test sa 3D Mišem prošao uspješno, u modelu je mnogo toga ostalo nedorađeno. Poboljšanja koja sam ja preuzeo na sebe pojavila su se poslije. U procesu rada na tekućoj sceni, mnoge kadrove sam animirao lično, a u hodu sam dorađivao model i skelet lika. Novi model sam animirao i renderovao u SoftImage XSI. Zatim sam ubacio skelet Miša u Mayu, što je meni lično pomoglo da shvatim program. Sada je moguća animacija likova u oba programa, kao i prebacivanja iz jednog u drugi program. Može se renderovati kako u MentalRayu, tako i u Rendermaneu, što omogućava postizanje neobične realističnosti.
Naš studio radi još i efekte i animacije za reklamu. Neprestano za Vukodava radi više od polovine studija, nekad i 90%. Kada se montaža filma konačno utvrdi i bude predata studiju Digital Intermedia, na Vukodavu će raditi četrdeset ljudi.
Par korisnih adresa:
www.volkodaw.ru – oficijelni sajt filma
http://volkodav.gondor.ru/acter.php - neoficijelni sajt filma
www.centpart.ru – produkcijska kuća Central Partnership
www.laguna.co.yu – izdavačka kuća u okviru koje je izašao prevod prva dva dijela
www.kinopoisk.ru – sajt posvećen modernoj ruskoj kinematografiji
Autor Maja Vučeković
