Miloš Crnjanski rođen je 26. oktobra 1893. godine u Čongradu (mala varošica u Mađarskoj, „činovnički Sibir“ za nepodobne srpske činovnike onog vremena), od oca Tome i majke Marije, rođene Vujić. Mala porodica Crnjanski živela je u bedi. „Majka me je prepovijala“, zapisaće mnogo kasnije Crnjanski, „u koritu za mešanje hleba.“ Porodica će se ubrzo, 1896, preseliti u Temišvar, gde mladi Crnjanski uči osnovnu školu i gimnaziju, a 1905. postaje đak Pijarističkog liceja.
U Temišvaru će mladi školarac igrati fudbal, gimnasticirati, ali i slikati i napisati svoje prve stihove, pa i pesmu „Sudbu“, koju će objaviti u somborskom listu "Golub", 1908. godine.
Pisanje ga zaokuplja – okušava se i u drami i u romanu, a kao pesnik predstaviće se i u „Bosankoj vili“, 1912, pesmom do koje će veoma držati – „U početku beše sjaj“. Iste godine na Rijeci upisuje Eksportnu akademiju, a već iduće, 1913, i filozofiju u Beču.
U Beču ga zatiče i Prvi svetski rat, gde je mobilisan u austrougrsku vojsku. Ratuje u Galiciji i Italiji, zamalo ne izgubivši glavu. Posle rata, 1918, dolazi u Beograd, gde upisuje studije književnosti i uređuje list „Dan“. Objavljuje prve knjige – zaredom: dramu Maska (1918), Liriku Itake (1919), Priče o muškom (1920) i Dnevnik o Čarnojeviću (1921).
Na kratko putuje u Pariz i Italiju, a po povratku, 1921, ženi se Vidom Ružić, koja će mu ostati doživotna supruga, „deleći s njim radosti njegove slave i gorčine njegovog stradanja“, kako će pred smrt u svome testamentu zapisati g-đa Crnjanski. Sa radom počinje kao nastavnik u Pančevačkoj gimnaziji, a posle stečene diplome na Filozofskom fakultetu (1922) postaje profesor IV beogradske gimnazije. Bavi se angažovano i novinarstvom – u „Vremenu“, „Politici“, „Našim krilima“, „Jadranskoj straži“.
Postaje i ataše za štampu u Berlinu (1928/9). Ali ne zapostavlja pisanje. Roman "Seobe", koji je objavljivao u Srpskom književnom glasniku (1927), dve godine kasnije objavljuje i kao knjigu, za koju će dobiti i nagradu Srpske akademije nauka (1930). Ređaju se knjige:" Ljubav u Toskani", "Sabrana dela", u dva toma, "Knjiga o Nemačkoj", "Sveti Sava".
Godine 1934. i 35. posvetiće svom nedeljniku „Ideje“, kojim će izazvati burne književne i političke polemike onoga vremena.
Ući će i u diplomatsku službu Kraljevine Jugoslavaije – u Nemačkoj (1935/38) i u Italiji (1939/41). Po izbijanju rata evakuisan je iz Rima, preko Madrida, za Lisabon, odakle odlazi u London, gde će neko vreme biti i savetnik za štampu u jugoslovesnkoj emigrantskoj vladi. U Londonu ostaje i posle rata, sve do 1965. godine kada se vraća u Beograd.
Iako će mu emigrantske godine biti mukotrpne, biće one stvaralački bogate. Napisaće tamo veliki "Roman o Londonu" i svoje najznačajnije delo – Drugu knjigu "Seoba". Kao i svoj "Lament nad Beogradom" (1956), ali koji će najpre objaviti u Johanesburgu (1962). Ali pre samog autora, u zemlji će se pojaviti više njegovih knjiga: "Seobe", "Dnevnik o Čarnojeviću", dramu "Konak" (koja će se 1958/59. izvoditi u Narodnom pozorištu u Beogradu), "Itaka i komentari", Druga knjiga "Seoba"... a nedugo po povratku i "Sabrana dela" u 10 tomova (1966), u okviru kojih prvi put i "Kod Hiperborejaca". Počinje da objavljuje delove svojih memoara "Embahada" u kojima će za sebe reći da je bio „mala igračka sudbine“.
Početak osme decenije obeležiće njegovi novi romani "Kap španske krvi" (1970) i "Roman o Londonu" (1971), za koji će dobiti i NIN-ovu nagradu i Nagradu za najčitaniju knjigu godine. Poslednje godine života posvećuje "Knjizi o Mikelanđelu", kojim se, u stvari, bavio celog svog života. Napunivši 30. oktobra 1977. osamdeset i četiri godine, umire mesec dana kasnije, 30. novembra, pošto je prestao da uzima hranu i lekove. Tek posthumno objaviće se njegove velike knjige "Knjiga o Mikelanđelu" (1981) i "Embahade" (1985). Ali u rukopisnoj zaostavštini ima još neobjavljenih stranica najvećeg srpskog pisca – sve one naći će se jednog dana u DELIMA MILOŠA CRNJANSKOG u izdanju zadužbine Miloša Crnjanskog.
Zadužbina od 1981.g. dodeljuje dve književne nagrade: "Nagradu Miloša Crnjanskog" za prvo objavljeno delo ( roman, pripovetka, poezija, drama, esej, putopis, memoaristika ) i nagradu "Stražilovo" za najbolji studentski rad o delu Miloša Crnjanskog.
KNJIŽEVNA DELA:
Objavljena dela:"Maska", "Priče o muškom", "Lirika Itake", "Itaka i komentari", Dnevnik o Čarnojeviću", Odabrane pesme", "Kod Hiperborejaca", "Seobe I, II", "Sveti Sava", "Naše plaže na Jadranu", "Boka Kotorska","Ljubav u Toskani", "Pisma iz Pariza", "Roman o Nemačkoj", "Roman o Londonu", "Konak", "Kap španske krvi", "Knjiga o Mikelanđelu", "Embahade", poeme :"Stražilovo", "Serbia", "Lament nad Beogradom"
Među onima koji su 20-ih godina nazvani "posleratnim piscima", Crnjanski je bio ne samo najodlučniji pobornik literature "novih oblika, nove osetljivosti", već i najefikasniji stvaralac takve literature. Sa knjigama "Lirika Itake", "Priče o muškom", "Dnevnik o Čarnojeviću", sa novim sumatraističkim pesmama, sa poemom "Stražilovo" u tri nastavka, u tri razna časopisa, sa poetskim proglasima, esejima, putopisima, postaje vodeće ime proze i poezije. "Itaka" sa političkim, patriotskim, rušilačkim elementima, unosi u poeziju temperament besomučnosti, zaludnosti, autentičan anti-ton, ironiju koja je krik lišavala patetike. Stihovi su znali da budu neartikulisani, deklarativni, opori, nebrižljivog jezika iako disciplinovano uritmovani. Ove "Vidovdanske pesme", nazvane tako po principu, a ne po Kosovu, poseduju, pored sentimentalnih prizvuka jednu vrstu kontrastne, oficirsko-erotske poezije udvaračkog dekadenstva. Glavna tema je ipak kritika rata, koji je obeležio čitavu generaciju apsurdom i osećanjima ličnog poraza. Crnjanski 1959.g. objavljuje i komentare ovoj zbirci, koji objašnjavaju vreme u kojem je ona nastala i ujedno postaju dokumentarna varijanta "Dnevnika o Čarnojeviću".
"Dnevnik o Čarnojeviću" nalikuje na poemu, istrzanu i napregnutu, čija anarhičnost je razvedena tako da se tokovi neposredne deskripcije i poetskih osećanja prepliću, da su pesnikova kazivanja data sa jedne strane u prenaglašenoj čulnosti i oporosti ratne realnosti, a sa druge, u sublimnoj tragičnosti jedne poetske zamišljenosti. Sav od "ponegovane rezignacije", sa cinizmom koji brani toplinu za tragično od sentimentalnosti, i koji prelazi u ironiju, u humor koji nije ruganje, već osmehnutost svemu, i sa lirikom koja bi da svu neveselost ove knjige obavije blagošću, "Dnevnik o Čarnojeviću", ostaje na vrhovima naše proze.
"Seobe"I,II, su jedan moderan ep u kojem je pisac kroz istorijsko-migracioni motiv, kroz lutanja i zaludnost podunavskih Rasciana, dao odiseju jednog naroda, koji traži obećanu zemlju. To je jednim delom istorijski roman koji predstavlja tragičnu soluciju malog naroda u velikom svetu, koji ga podređuje u potpunosti svojoj volji i političkim interesima. Ali kako je Crnjanski sam isticao, to nije istorijski roman, iako je u njemu prikazana prošlost 18 veka, niti je to rekonstrukcija istorijskih romana u stilu Valtera Skota i Aleksandra Dime, to je:"...roman o ljubavnom trokutu dva brata i jedne žene u jednom vremenu, roman svakog muža koji u ratu mora da ostavi kod kuće svoju ženu, i roman žene koju je muž ostavio...roman čitavog naciona, jednog dela našeg naroda i onog što se zvalo pozadina u ratu...roman čoveka koji stari i kojem je žena dosadila i koji je željan da čitavom jednom kraju našem, stotinama, hiljadama ljudi, nađe lepšu budućnost." "Seobe" donose jedno novo osećanje svog tla i naroda, kao bića: pomno, svesrdno a bez nacionalizma u rodoljublju, tragično, ali bez leleka, i zato poetski preneto u jedan širi vid ljudske zakonitosti, u osećanje svoje postojbine kao dela tragičnosti svekolikog sveta, sa večitim odnosima i neminovnostima u njemu.
Preuzeto sa: Zadužbina Miloša Crnjanskog ( www.mcrnjanski.org.rs ) i iz kritike Živorada Stojkovića "Pesnički put Miloša Crnjanskog" ( predgovor knjizi M. Crnjanski "Lirika, proza, eseji", Matica Srpska, SKZ, Novi Sad, Beograd, 1972.g. )
